U doba kada su veliki gradovi poput Londona i Rima imali jednofazne sustave, Šibenik je imao dvofazni sustav Krka-Šibenik koji predstavlja naš prvi cjeloviti elektroprivredni sustav, a ujedno je i jedan od prvih takvih u svijetu. Upravo u tome je veliki značaj hidroelektrane Krka (kasnije nazvane Jaruga I). Investitori i graditelji ovog sustava bili su gradonačelnik Šibenika Ante Šupuk, njegov sin Marko Šupuk te šibenski nadmjernik Vjekoslav plemeniti Meichsner.
Sve je započelo 7. listopada 1892. kada je Meichsner zatražio dozvolu za izgradnju nove kuće na rijeci Krki od uprave grada Šibenika što je i dobio 2. prosinca iste godine. Meichsner je u nadolazećim godinama pripremio nacrte i projekte za izgradnju prve hidroelektrane te istodobno dalekovoda za prijenos i gradske mreže za rasvjetu. Dana 18. prosinca 1893., nakon svih očevida i javnih rasprava, Meichsneru je dodijeljena „Razsuda“, odnosno koncesija za iskorištavanje vode rijeke Krke. Paralelno Meischer osniva društvo zajedno s Antom i Markom Šupukom koje započinje s radom 1. lipnja 1895. godine kada je gradnja bila u punom jeku. Čitav je sustav pušten u pogon 28. kolovoza 1985 „oko dvadesete ure i dvadeset časaka“.
„…Jedan, pak, odvojak Krke odveden je i vođen savršenom sigurnošću: raspodijeljena voda spušta se i diže prema potrebi, propušta se ili zatvara pomoću željeznih vrata. Ogromni željezni rotori vrte se velikom brzino, a da se u toj ogromnoj zgradi ne osjeti ne jedan trzaj. Rekao bih da je to najjednostavnija stvar na svijetu: upravitelj stroja (…) telefonski razgovara sa Šibenikom, viče: „Strojevi rade odlično!“ i pita: „Kako je s rasvjetom u gradu?“ Dobiva odgovor: „Fantastično! Nije zakasnila!“ …“
Vodna turbina hidroelektrane Krka imala je snagu 320 KS i pad 10 m te je pokretala dvofazni generator A2 firme Ganz iz Budimpešte. Generator je imao nominalni napon od 3000 V i 42 Hz te je bio izravno spojen na 11 km dug dalekovod s 360 stupova do Šibenika. Na svakom stupu bile su tri konzole od kojeg je najniža nosila telefonsku liniju od hidroelektrane do Vile Meichsner, dok su gornje dvije bile opremljene staklenim izolatorima za po dva vodiča. Razvod u Šibeniku sastojao se od dvije rasklopne stanice i 6 transformatorskih stanica 3000/110V, a Vila Meichsner preuzela je funkciju prvog dispečerskog centra. U firmi Ganz tada je radila nekolicina poznatih inženjera među kojima su Károly Zipernowsky, Miksa Déri i Ottó Bláthy koji su velik broj svojih patenata instalirali upravo u sustavu Krka-Šibenik. U početku je najvažniji potrošač električne energije bila javna rasvjeta te Ante Šupuk sa svojim mlinicama.
Kućanstva su rijetko uvodila ovu novost zbog straha pa je tek oko 1900. godine struju u svoju kuću uvelo desetak uglednijih šibenskih domaćinstava.
Dana 1. prosinca 1903. godine puštena je u pogon nova hidroelektrana HE Jaruga II u neposrednoj blizini HE Krka koja je imala dva trofazna generatora. HE Jaruga II izgrađena je za potrebe tvornice kalcijevog karbida u Crnici, a u pogonu je još i danas.
HE Krka bila je uporabi 19 godina, od 1895. do 1914. godine, kada je demontirana radi ratnih potreba Austro-Ugarske Monarhije za bakrom. Tako je HE Jaruga II preuzela potrebe napajanja Šibenika električnom energijom.
Danas postoji samo HE Jaruga II dok su u njenoj neposrednoj blizini ostatci nekadašnje HE Krka. Originalna turbina je postavljena kraj ostataka zgrade dok je na ostatku zida 1995. godine postavljena ploča u spomen Šupukove hidroelektrane.
Godinu 1895. doista možemo uzeti kao prekretnicu, što je prepoznao i IEEE uvrstivši ju na svoju listu najvažnijih inženjerskih iskoraka (IEEE Milestone program). Spomen-ploča postavljena je na ostatcima HE Jaruga I u srpnju 2013. godine.
